Sjećam se svoga prvog razmišljanja o svicima... Noć je bila tamna i vesela. Gorjela je vatra. Cijela moja porodica bijaše na okupu, a ja, na udobnom krilu svoje mame, pospana. Valjda od trke toga dana... Bilo je tu, oko pomenute vatre, još prisutnih. No imena im se ne sjećam, ni lica: valjda mi nisu bila bitna... Bila sam sita, nije mi bilo hladno. No bilo mi je ništa. Toliko ništa, da mi čak nije bilo ni dosadno. Kad odjedanput - svijetleća tačkica!
" Auu! "
U mome dotadašnjem svijetu, svijetlili su Sunce, Mjesec, sijalice, farovi, svijeće. A oni su svijetlili pravo. I nisu bili živa bića. Ništa se nije palilo i gasilo samo od sebe - uvijek je postojalo objašnjenje zašto sve to gori kako gori; znalo se ko pali, ko gasi, zašto, kada... No svitac je bio drugačiji. Njega niko nije palio, niti gasio. K` tomu je još i letio... Ništa o njemu nisam mogla saznati... Ni zašto svijetli, ni kada se pali, ni kada gasi... Čak mi ni moj djed, koji je važio za mnogo pametnog pripadnika NOB-a, nije umio ništa reći... Valjda postoje svjetla o kojima ništa ne možemo znati...
Samo jesu.
U očima...
U dahu...
