Postoji toliko puteva u bezbroj različitih smjerova... Mnoga raskršća prolazimo a da ih nismo ni svjesni, budu i prođu kao da nisu ni postojala... No postoji nekolicina njih koja nam determinišu život za vazda, pa nas taj put kojim najednom krenemo dovede u podneblja o kojima ni sanjati nismo mogli, te svaki sljedeći krajolik poredimo sa tim. Ako iz neobjašnjivih, suštinski neracionalnih razloga tog krajolika nestane, vozimo se dalje čekajući novo vidljivo raskršće ne bi li se ponovo našli u tom nezaboravnom svijetu... Ako smo sretni, vidjećemo to raskršće i taj svijet uz put nakon njega... Ako smo sretni, naša lutanja raznim putevima će nas dovesti do tog nekog nevidljivog raskršća, pa ćemo se ponovo naći u toj tako poznatoj dolini... Onda bi bilo pametno izaći iz auta i nastaviti pješice, polako, da ne bude da se zbog vožnje u petoj ponovo luta...

Možda je ovo sve proizvod mašte moga malo luckastog i blesavog mozga, možda više ni ne znam prepoznati istinu... Možda sam se previše zapetljala u pojam apsolutne istine, u to da je ona često sušta suprotnost onome kakvima se stvari čine... Znam samo da ovim svijetom nije hodala ispunjenija osoba od mene i da sam htjela ispraviti i počinjene i nepočinjene greške, da sam htjela prihvatiti sve, razumjeti sve, da sam htjela dokazati koliko mi je sve značilo i koliko mi sve ostalo ne znači ništa...Vjerovala sam u jedan viši svijet, nedodirljiv, bezvremen... Osjećam nepodnošljivu potrebu da se saopštim, pa se nadam da će zaista biti shvaćeno da niti jedan jedini razlog nemam za laž, zašto bi išta bilo lagano? Ovi mjeseci su bili manifest stvari za koje sam mislila da ih nikada ne bi uradila i prihvatila, jer ih iz dna svoje duše prezirem...

written by Belma Beslic_2006_